Formalno poučavanje čitanja i pisanja započinje s polaskom djeteta u školu, no prije toga potrebno je razviti niz predvještina u predškolskoj dobi. Glavni preduvjet za razvoj predvještina čitanja i pisanja je uredan jezično-govorni razvoj djeteta. Djeca usvajaju jezik puno prije čitanja i pisanja, stoga je njegova uloga izuzetno važna za usvajanje tih vještina, budući da je čitanje bitno određeno općim jezičnim sposobnostima (Wolf i sur., 2002; De Cara i Goswami, 2003). Jezični nedostaci u ranoj dobi odražavaju se u znatnoj mjeri na čitanje i pisanje u starijoj dobi. Osim toga, važno je da dijete ima uredan razvoj pažnje i koncentracije,pamćenja,slušne i vizualne percepcije, te motorike.

Nikada nije prerano izlagati dijete pisanom materijalu, te mu čitati i pričati priče.

Djeca vrlo rano pokazuju interes za knjige. Listaju slikovnice i pretvaraju se da ih čitaju, a da pri tome ne poznaju niti jedno slovo. Većina djece u dobi od 2 do 3 godine prepoznaje uobičajene znakove, simbole ili logotipe te „čita“ slike riječi, npr. natpise trgovina, igračaka, itd. Spontano uživaju u pjesmicama i igrama rimom, pričanju i čitanju priča, samostalno imenuju slike, te povezuju prepričane događaje i radnje s vlastitim iskustvom. Između 4. i 5. godine dijete postaje svjesno razlike u slovima, javlja se svijest o pravilnom smjeru pisanja s lijeva na desno i odozgo prema dolje, te usvaja pojmove kao što su slovo, riječ i točka. Između 5. i 6. godine zamjećuje glasovnu strukturu riječi što je osnova za razvoj vještina čitanja i pisanja. Između 6. i 7. godine dijete shvaća da za svaki glas postoji dogovoreni znak – slovo i tada je spremnost za čitanje na vrhuncu. Važno je naglasiti kako nikada nije prerano izlagati dijete pisanom materijalu, te mu čitati i pričati priče.

Vještine i znanja potrebna za ovladavanje čitanjem i pisanjem su: fonološka svjesnost, rječnik, pripovijedanje, svjesnost o pisanom tekstu i imenovanje slova.

Fonološka svjesnost odnosi se na prepoznavanje, izdvajanje i baratanje manjim dijelovima od riječi, a očituje se putem prepoznavanja riječi koje se rimuju, prebrojavanja slogova, odvajanja početka i kraja riječi te izdvajanja fonema u riječi (Ivšac Pavliša i Lenček, 2011). Predškolski programi najčešće su usmjereni na sposobnosti fonemske raščlambe i stapanja, no fonološka svjesnost obuhvaća više vještina. Najjednostavnija razina fonološke svjesnosti je slogovno stapanje. Djeca najprije počinju stapati riječi iz ponuđenih slogova (Koju sam riječ rekao/la kada kažem ku-ća?). Nakon toga slijedi raspoznavanje rime, što znači da dijete prepoznaje rimuju li se riječi ili ne (Što se rimuje, nos-kos ili nos-drvo?). Dijete poslije toga vrši slogovnu raščlambu pri čemu rastavlja riječi na slogove (Kako ćemo rastaviti na slogove riječ maca?), nakon čega uspješno proizvodi rimu (Što se rimuje s riječi trava?). Fonemsko stapanje (Što sam rekao/la kada kažem n-o-s?) i fonemska raščlamba (Koja ti slova trebaju kako bi napisao/la miš?) posljednji su u nizu vještina fonološke svjesnosti koje dijete osvaja, a prethodi im izdvajanje početnog (Što prvo čuješ kada kažem avion?) odnosno završnog glasa u riječi (Što zadnje čuješ kada kažem auto?). Fonološka svjesnost pretkazatelj je uspješnosti početnoga čitanja i pisanja, budući da nerazvijenost iste ukazuje na moguće nastajanje teškoća čitanja i pisanja odnosno disleksije(Vancaš, Ivšac, 2004).

Fonološka svjesnost odnosi se na prepoznavanje, izdvajanje i baratanje manjim dijelovima od riječi.

Brojna su istraživanja pokazala da djeca sa suženim rječnikom imaju teškoća u razumijevanju pročitanog teksta u trećem razredu osnovne škole (Biemiller, 2003). Djeca spontano usvajaju riječi, a veličina rječnika ovisi o broju riječi koje s njima razmjenjuju roditelji i ostale osobe iz okoline. Također, djeca usvajaju riječi i tijekom interaktivnog čitanja slikovnica s roditeljima (Sénéchal, 1997). Procjenjuje se da u dobi od 6 godina djeca poznaju otprilike 10 000 riječi (Anglin, 1993).

Jedna od temeljnih vještina važnih za sposobnost čitanja je pripovijedanje. Osim što je dobra mjera jezičnog razvoja jer razlikuje djecu prema dobi (Kuvač, 2004), pokazatelj je jezičnih teškoća i teškoća u čitanju (Soodla, 2011).

U predškolskom razdoblju razvija se i svjesnost o pisanom tekstu pri čemu djeca samostalno pokazuju spontani interes za tisak prije nego okolina započne poticati razvoj svjesnosti o pisanom tekstu, što je iznimno važno za kasniji razvoj čitanja. Zajedničko čitanje slikovnica odraslih i djece povećava djetetovo shvaćanje značenja važnosti pisanog teksta.

Uz fonološku svjesnost, imenovanje slova je jedan od najznačajnijih pretkazatelja spremnosti za poduku čitanja (Kuvač Kraljević i Lenček, 2012). Odnosi se isključivo na prepoznavanje pojedinačnih grafema. Od velike je važnosti da djeca postaju svjesna da slova predstavljaju glasove i obrnuto. Svjesnost o povezanosti fonema i grafema pojedinog jezika naziva se znanje o abecedi (Pullen i Justice, 2003), a razumijevanje te veze kasnije pomaže djeci u dekodiranju i upamćivanju riječi koje su pročitali.

Ako je dijete kasnije progovorilo, ima usporen jezično-govorni razvoj, ne pokazuje interes za slikovnice, ne izgovara pravilno sve glasove nakon dobi od 5 i pol godina i/ili ne razlikuje slušno određene glasove, agramatično se izražava, impulzivno je i hiperaktivno ili izrazito sporo reagira, pokazuje teškoće grube i fine motorike, ima teškoće u vremenskoj i prostornoj orijentaciji, pokazuje teškoće u pamćenju i svladavanju dvostrukih ili složenijih naloga, dugotrajno zrcalno piše slova i brojeve, pokazuje teškoće u koordinaciji oko-ruka, kasni u uspostavljanju cerebralne dominacije, nije zainteresirano za crtanje, te nije razvilo vještine fonološke svjesnosti nakon dobi od 6 godina potrebno je obratiti se logopedu budući da navedene teškoće mogu ukazivati na kasnije poteškoće s čitanjem i pisanjem.