Dijete je sposobno živjeti izvan majke onda kada njegova pluća mogu osigurati dovoljnu opskrbu kisikom. U normalnoj trudnoći dječja pluća počinju funkcionirati s navršenih 24 tjedna trudnoće i od tog je razdoblja moguće preživjeti izvan majke. Međjutim, pored pluća, za normalan život potrebna je normalna funkcija i mnogih drugih organa čija zrelost u tom razdoblju trudnoće još nije dosegnuta, pa samo mali broj rođenih u toj gestacijskoj dobi preživljavaju i kasnije se normalno razvijaju. Osim toga, sposobnost pluća disati s 24 je tjedna trudnoće vrlo ograničena. Djeca uvijek razvijaju sindrom respiracijskog distresa. To je stanje jako otežanog disanja s iscrpljivanje mišića potrebnih za disanje. Nezrela pluća nemaju dovoljno tvari koja održava pluća rastegnutima i sprečava kolaps nakon izdisaja, pa se svaki novi udah ulaže napor kao kod prvog udaha.

S 8 navršenih godina života normalan razvoj ima manje od 40% rođenih u gestacijskoj dobi od 24-28 tjedana koji su uspjeli preživjeti.
S povećanjem gestacije udjel preživjelih i onih koji se nakon prijevremenih poroda razvijaju sasvim normalno raste, ali tek u punom terminu izgledi za normalan razvoj postaju posve normalni.

Je li svejedno je li ročno dijete rođeno s 37 ili 40 tjedana trudnoće?
Optimalne izglede preživjeti i razvijati se normalno imaju samo terminska (ročna) djeca.
Tradicionalno, trudnoća je ročna kada se navrši najmanje 37, a najviše 42 tjedna trudnoće. Sve prije toga je prijevremeni porod, a nakon toga prenošenje.

Što je to rano ročno rođeno dijete?
Danas znamo da nije svejedno je li dijete rođeno s 37, 38, 39 ili 40 tjedana, ili pak kasnije. Djecu rođenu od 37-39 tjedna zovemo rano ročno rođenom djecom. Najnovija izvješća stranih istraživača upozoravaju da rano ročno rođena djeca, u usporedbi s onima rođenim u punom terminu (39-41 tjedan) imaju više problema neposredno nakon poroda, ponajviše zbog nezrelosti pluća, mozga i jetre. Slična istraživanja pokazala su da ta djeca, upoređujući ih s onima rođenim u punom terminu, imaju češće neurorazvojne smetnje, imaju češće probleme ponašanja, skloniji su psihičkim problemima i porocima, imaju slabiju socijalnu interakciju, lošijeg su intelektualnog razvoja i imaju daleko slabiji uspjeh u školi ili obavezno školovanje češće nisu sposobni završiti. Skraćenje gestacije, iako u okviru ročnog poroda, nepovratno skraćuje najosjetljivije razdoblje razvoja mozga i to, na žalost, ima trajne posljedice. Ako takvo dijete još treba dodatno liječenje zbog neke druge bolesti ili perinatalnog oštećenja, njegova je budućnost još gora. Uočeno je da se broj djece rođene u toj skupini posljednjih godina povećava i u svijetu je prepoznato kao globalni problem sve većih razmjera.
Razlog za rađanje ranije od idealnog najčešće je pogrešna procjena trajanja trudnoće koju slijedi nepravodobna indukcija poroda ili dogovorni prerani izborni carski rez. Mnogi liječnici nisu svjesni posljedica ishitrenog ranog ročnog rađajna pa zbog osobnih razloga ili pod pritiskom trudnica i obitelji dovršavaju trudnoće ranije no što je to poželjno. Žene, naime nerijetko traže da se trudnoća završi jer im je “već vrlo teško” ili bi željele roditi određenog dana ili požuruju porod zbog raznih drugih nemedicinskih razloga.

Ako smo izračunali da trudnoća traje 39 tjedana, znači li to da trudnoća zaista toliko traje?
Ne, amenoreja ( trajanje trudnoće računato prema posljednjoj redovitoj menstruaciji) ne mora uvijek pokazivati točno trajanje trudnoće. U mnogim, naime, trudnoćama, može se izračunati da je amenoreja 39 tjedana, a da to zapravo još nije dosegnuto.
Postoje metode kojima se trajanje trudnoće može točno procijeniti I tako izbjeći rađanje prije potpune zrelosti djeteta. Te metode valja rabiti kad god posumnjamo u točnost izračunatog termina poroda.

Treba li spriječiti rano ročno rađanje?
Rano ročno rađanje treba spriječiti. Svi roditelji koji inzistiraju na rađanju prije no što je porod spontano započeo, odnosno prije punih 39 tjedana trudnoće, trebaju biti svjesni rizika i spremni snositi posljedice svojih nemedicinski utemeljenih odluka.