1. OBOLJELI MOGU IZGLEDATI ZDRAVO
Mnogi vjeruju da oboljeli od poremećaja prehrane svojim fizičkim izgledom pripadaju u jednu od dvije krajnosti: ili su kost i koža ili su izrazito debeli. Stručnjaci upozoravaju da to nema veze sa stvarnošću te da bi i mnogi liječnici trebali postati svjesni toga. Često se događa da osobe normalne tjelesne težine koje imaju poremećaj prehrane poput atipične anoreksije ili bulimije nervoze dobivaju pohvale za svoj gubitak težine, čak i od svojih liječnika primarne zdravstvene zaštite, koji ih uopće ne pitaju o tome kako su smršavjeli.

2. OBITELJ NIJE KRIVA
Akademija za poremećaje prehrane ističe upravo suprotno: obitelj može biti izvor snage i utjehe za oboljele. Prema riječima dr. Shawna Newman iz psihijatrijske bolnice za djecu i adolescente Lenox Hill u New Yorku, roditelji su obično preplavljeni strahom i tjeskobom kad postanu svjesni da se njihovo dijete bori s poremećajem prehrane i tu svoju tjeskobu i strah prenose i na dijete. Obiteljska bliskost tako može uzrokovati još veću anksioznost kod oboljele osobe, umjesto da se iskoristi u pozitivnom smjeru tako da članovi obitelji pomognu u prepoznavanju problema te surađuju s liječnicima u pronalaženju rješenja i liječenju oboljele osobe.

3. POREMEĆAJ PREHRANE JE TEŠKA BOLEST
Mnogi za poremećaje prehrane misle da nisu teške bolesti, već manji zdravstveni problemi koji se lako mogu riješiti. No, to nije tako jednostavno jer oni utječu na psihološko zdravlje oboljele osobe. Protiv predrasuda i komentara koji se u medijima i na društvenim platformama mogu čuti o takvim bolestima teško se boriti, baš kao i s predrasudama i diskriminacijom pretilih osoba. Tu se ne radi o neozbiljnim osobama slabog karaktera koje nisu sposobne same riješiti svoj problem debljine ili poremećaja u prehrani, već se radi o vrlo teškim i složenim bolestima.

4. OD POREMEĆAJA PREHRANE SVATKO MOŽE OBOLJETI
Poremećaji prehrane imaju stotine lica: bilo kakav drastično smanjen unos kalorija kojim ljudi žele izgubiti višak kilograma može biti poremećaj prehrane ili početak te bolesti, a to je vrlo česta praksa među djevojkama tinejdžerske dobi. No, nemojte zaboraviti da i mladići obolijevaju od poremećaja prehrane. Statistike pokazuju da oko 2 posto muškaraca u nekom trenutku u životu ima poremećaj prejedanja ili takozvani “binge eating disorder”.

5. OBOLJELI IMAJU POVIŠEN RIZIK ZA SUICID
Prema podacima Akademije za poremećaje u prehrani, kad je riječ o psihičkim bolestima, po stopi smrtnosti oboljeli od poremećaja prehrane su na drugom mjestu, odmah nakon ovisnika o opojnim drogama. Istraživanje iz 2014. je pokazalo da je od 1436 ispitanika s poremećajem prehrane čak 12 posto pokušalo samoubojstvo, dok ih je 43 posto imalo suicidalne misli.

6. GENI I OKOLINA UTJEČU NA RAZVOJ POREMEĆAJA
To hoće li netko biti pretio pa se samim time i poželjeti upustiti u drastično mršavljenje koje može uzrokovati razvoj poremećaja prehrane, posljedica je niza faktora. Na tjelesnu težinu u velikoj mjeri utječe genetsko naslijeđe, no mogu utjecati i kulturalni faktori jer se prehrambene navike razlikuju u različitim kulturama, kao što je različita i dostupnost određenih vrsta namirnica (zdravih ili onih koje vode u debljanje).

7. SAMO GENI NE MOGU UZROKOVATI POJAVU BOLESTI
Iako se utjecaj genetike na zdravlje i na vjerojatnost razvoja poremećaja prehrane ne može poreći, geni nisu jamstvo da hoćete ili nećete oboljeti. Razvoj bolesti može biti potaknut percepcijom vlastitog tijela, a na to često utječu uzori koje nam serviraju društveni mediji i televizija. Stručnjaci upozoravaju da bi liječnici trebali prestati olako koriti svoje pacijente zbog suvišnih kilograma, već bi zajedno s njima trebali pronaći neki prihvatljiv način da riješe problem debljine i u tome ih pratiti.

8. POTPUNO IZLJEČENJE JE MOGUĆE
Svatko tko je ikada pokušao promijeniti svoje navike jedenja zna da to nije nimalo jednostavno. To vrijedi i za osobe s poremećajima prehrane. Pomisao da nešto s vašim tijelom nije u redu vrlo je teško nadvladati. To može potrajati jako dugo jer se ponašanje može izmijeniti relativno brzo, ali način razmišljanja i percepciju sebe nije lako promijeniti. No, to ne znači da je nemoguće, naročito uz odgovarajuću pomoć i podršku. Poremećaje prehrane treba tretirati kao i svaku drugu bolest i prema oboljelima pokazati suosjećanje i brižnost, a ne ih kritizirati, optuživati ili banalizirati njihov problem. Ako cijelo društvo prihvati takav pristup, i stopa izlječenja mogla bi biti veća.