Diabetes mellitus, poznat i kao šećerna bolest, poremećaj je metabolizma ugljikohidrata, masti i proteina, čiji je glavni simptom visoka koncentracija glukoze u krvi. Dva su osnovna uzroka bolesti, koja se zbog toga dijeli na dva tipa: diabetes mellitus tip I (eng. IDDM – insulin dependent diabtes mellitus, u prijevodu: o inzulinu ovisan dijabetes, poznat i kao “juvenilni” dijabetes) i diabetes mellitus tip II (eng. NIDDM – non insulin dependent diabtes mellitus, o inzulinu neovisan dijabetes, “adultni” dijabetes).

Kako im sama imena govore, osnovna razlika je u izlučivanju inzulina. Inzulin, hormon žlijezde gušterače, zadužen je za održavanje stalne razine glukoze u krvi i dovoljnu opskrbljenost ljudskih stanica tim pokretnim gorivom našeg tijela. Inzulin to čini na način da ”šalje” glukozu u stanice (koje je onda koriste za različite procese), a samim time smanjuje koncentraciju glukoze izvan stanica, dakle u krvi. Ako taj mehanizam zakaže, javlja se dijabetes.

Dijabetes tipa I javlja se kad gušterača potpuno prestane izlučivati inzulin. Budući da se taj poremećaj javlja najčešće u djetinjstvu ili ranoj mladosti, dobio je naziv ”juvenilni”. Jedini način terapije je uzimanje zamjenskog inzulina.

Dijabetes tipa II javlja se kad gušterača još uvijek izlučuje inzulin, ali manje nego što je potrebno ili stanice tijela postanu neosjetljive na inzulin pa on ne može ispunjavati svoju funkciju. Taj tip dijabetesa javlja se najčešće kod odraslih, a liječi se na više načina, od kojih je uzimanje inzulina posljednji korak. Velik broj pacijenata uspijeva održati zadovoljavajuću koncentraciju glukoze u krvi bez ikakvih lijekova, mijenjajući životne navike, kao što su prestanak pušenja, pravilna prehrana i redovita tjelovježba. Tek ukoliko te metode zakažu, pacijenti počinju uzimati lijekove, tzv. oralne antidijabetike (tablete koje potiču snažnije izlučivanje inzulina, bolji odgovor stanica itd.). Ponekad ipak ni to nije dovoljno te i bolesnici koji pate od dijabetesa tipa II, moraju početi uzimati inzulin.

Simptomi dijabetesa

Osoba sa šećernom bolešću može imati sljedeće simptome:

• žeđanje i suhoću usta
• učestalo mokrenje
• gubitak težine
• pojačanu glad
• umor i iscrpljenost
• zamućen vid
• trnce u stopalima
• sporo cijeljenje rana i infekcije

Šećerna bolest tipa 1 obično se razvija naglo pa su i simptomi jače izraženi. Šećerna bolest tipa 2 vrlo često ne izaziva nikakve neuobičajene tegobe jer se razvija vrlo postupno pa prikrivena može trajati godinama. Nekad se otkrije tek kad se razviju komplikacije šećerne bolesti.

Laboratorijska dijagnostika

Dijagnozu šećerne bolesti liječnik će postaviti na temelju sljedećih nalaza:

• Ako je u dva navrata glukoza u krvi natašte veća od 7 mmol/L.
• Ako je glukoza u krvi u bilo koje vrijeme tijekom dana veća od 11,1 mmol/L.
• Liječnik može zatražiti takozvani test opterećenja glukozom (kratica OGTT). U tom testu mjeri se glukoza u krvi natašte, a nakon toga se popije vrlo slatka tekućina, 75 g glukoze rastopljene u vodi. Mjerenje glukoze u krvi ponavlja se za 2 sata. Vrijednost glukoze nakon 2 sata veća od 11,1 mmol/l također potvrđuje dijagnozu šećerne bolesti.

Vrijednosti glukoze u krvi mogu biti veće od normalnih (između 6 i 7 mmol/L natašte ili između 7,8 i 11,1 mmol/L nakon 2 sata u OGTT-u), a ipak manje od razina prema kojima se dijagnosticira šećerna bolest. Tada se postavlja dijagnoza poremećene tolerancije glukoze ili predijabetesa.