Prostata je žlijezda s vanjskim izlučivanjem i ima je svaki muškarac. Nalazi se u maloj zdjelici, ispod mokraćnog mjehura i tik do završnog dijela debelog crijeva (rektuma). Kroz unutrašnjost prostate prolazi početni dio mokraćne cijevi (prostatična uretra), kojom mokraća kroz penis izlazi iz mjehura. Latinski naziv znači “onaj koji stoji na čelu”.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije sedam od deset muškaraca ne zna gdje je prostata i čemu zapravo služi. A ona ima dvije važne funkcije – pomaže u kontroli mokrenja te tijekom seksualne aktivnosti izlučuje bjelkasti sekret koji čini ejakulat, a on poboljšava oplodnju, konkretno pokretljivost, preživljavanje spermija i transport u muškom i ženskom reproduktivnom sustavu.

Prostata je veličine graška kod dječaka. U pubertetu, kada je muški spolni hormoni stimuliraju, počinje rasti i do 20. godine oblikom i veličinom nalikuje kestenu i takva većinom ostane dok muškarac ne zađe u četrdesete godine. Tada se prostata počne povećavati i počinju problemi.

Ne reagiramo na vrijeme
S godinama raste rizik za razvoj problema s prostatom, no upoznaju li se simptomi, to i ne treba izazivati strah jer rješenja ima. Većina muškaraca na prostatu obrati pozornost tek kada osjete smetnje s mokrenjem, no njezini redoviti pregledi dobra su prevencija.

Najjednostavnija, brza i bezbolna metoda je digitorektalni pregled (kažiprstom kroz završno debelo crijevo). Liječnik će već tako moći procijeniti veličinu prostate, tvrdoću i eventualnu pacijentovu bol na pritisak prostate. Drugi način pregleda prostate je ultrazvukom – preko donjeg dijela trbuha (suprapubično) ili kroz završno debelo crijevo (transrektalno).

Prilikom ultrazvučnog pregleda mokraćnog mjehura i prostate preko trbuha nužno je da mokraćni mjehur bude što puniji jer se jedino tako mogu dobro analizirati konture i divertikuli mokraćnog mjehura, debljina i slojevi stijenke, eventualni tumor i njegov prodor u stijenku mjehura. Može se odrediti i volumen urina koji zaostane u mokraćnom mjehuru (rezidualni urin). Kod transrektalnog ultrazvuka sonda se uvodi u rektum, što omogućuje preciznu analizu prostate i mogućnost biopsije, koja je puno ugodnija od transperinealnog pristupa. Primjenjuju se i rendgenski pregledi – intravenozna urografija, zatim CT i MR. S obzirom na to da je prostata nedostupna potpunom pregledu, svaki je dragocjen na svoj način; digitorektalni pregled obično opisuje stražnji dio prostate koji je dostupan palpaciji, intravenozna urografija opisuje konture prostate i mokraćnog mjehura, CT i MR daju korisne informacije o prostati, ali nisu lako dostupne metode i skupe su. Kod pregleda CT-om ne treba zanemariti ni dozu zračenja.

POVEĆANJE PROSTATE (BENIGNA HIPERPLAZIJA PROSTATE, BPH)
Poznato kao i dobroćudno povećanje prostate, stanje je u kojem rast ove žlijezde može uzrokovati probleme pa ju je potrebno pratiti. Poveća se srednji dio prostate, koji je u izravnom kontaktu s mokraćnom cijevi te kod nekih muškaraca povećana prostata pritišće uretru, što može otežati mokrenje.

S godinama raste rizik za benignu hiperplaziju prostate:

Dob 31-40: jedan od 12
Dob 51-60: svaki drugi muškarac
Dob 80 i više: više od osam na svakih deset muškaraca
No, samo oko polovice muškaraca s benignom hiperplazijom prostate treba medicinski tretman. Ovo stanje ne uzrokuje rak prostate, iako su obje bolesti vrlo česte u starijih muškaraca. Skup simptoma koji ukazuju na dobroćudno povećanje prostate najčešće se naziva prostatizam, no simptome ima manje od polovice muškaraca s BPH-om.

Simptomi koji ukazuju na povećanje prostate:

• učestalo mokrenje, posebno noću (2-3 puta)
• usporeno ili odgođeno mokrenje
• nemogućnost potpunog pražnjenja mjehura
• slab i/ili isprekidan mlaz
• kapanje pri kraju mokrenja (traje nekoliko sekundi pri kraju mokrenja, a znak je da dio mokraćnog mjehura – detruzor više ne može zadržati jak mlaz)
• bol pri mokrenju
• jak i iznenadan podražaj za mokrenje (urgentno mokrenje)
• nekontrolirano istjecanje mokraće (inkontinencija).

Kako se liječi povećanje prostate

Lijekovi (alfa 1-blokatori) opuštaju mišiće vrata mjehura i olakšavaju mokrenje ili se daju lijekovi koji smanjuju razinu hormona u prostati i time njezinu veličinu te povećavaju brzinu protoka urina smanjujući tako simptome. Kod nekih pomažu i antibiotici, a to su uglavnom situacije kada se javi i upala (prostatitis). Međutim, ponekad je potrebno šest mjeseci da bi došlo do poboljšanja. Operacija je također metoda liječenja, a odabir specifičnog kirurškog zahvata ovisi o težini simptoma, veličini i obliku prostate. Kirurško liječenje uključuje transuretralnu resekciju prostate, transuretralnu inciziju prostate i otvorenu prostatektomiju. Postaje i druge terapije, no ne toliko provjerene, kao što su hipertermija, termalna terapija, proteza za prostatu i hormonska terapija.

Transuretralna resekcija prostate (TURP) najčešći je kirurški zahvat kod benigne hiperplazije prostate. Izvodi se umetanjem ureteroskopa kroz uretru. Osnovna prednost ovog zahvata je što nema reza, čime se smanjuje rizik od infekcije. Nakon transuretralne resekcije prostate 88% muškaraca osjeti poboljšanje u trajanju od 10 do 15 godina.

Njih 13,6 posto, pokazuju istraživanja, ima impotenciju kao popratnu pojavu. Transuretralna incizija prostate (TUIP) slična je resekciji, ali se izvodi u muškaraca koji imaju relativno malu prostatu. Taj se postupak izvodi ambulantno. Na prostati se napravi rez kako bi se povećao otvor uretre i ušće mokraćnog mjehura, čime se poboljšava brzina protoka urina. Do poboljšanja simptoma dolazi u 80% operiranih muškaraca. Otvorena prostatektomija je zahtjevnija operacija koja zahtijeva boravak u bolnici. Učinkovita je kod većine (98%). Sve su popularniji manje invazivni postupci koji ne oštećuju živce pa smanjuju komplikacije kao što je impotencija, koja se prilikom ovog postupka može javiti i kod trećine operiranih pacijenata.

Kako si možete pomoći
Mjere samopomoći mogu biti korisne kod manje izraženih smetnji, a uključuju izbjegavanje alkohola ili prekomjernog uzimanja tekućine, posebno noću, mokrenje pri prvom porivu, redovitu spolnu aktivnost ili ejakulaciju. Učestalost mokrenja noću smanjit ćete tako da ne pijete nekoliko sati prije odlaska na spavanje.

Simptomi urinarne inkontinencije mogu se smanjiti raspoređivanjem unošenja tekućine tijekom dana. Budite oprezni s lijekovima za prehladu i sinuse koji ne idu na recept, a sadrže sredstva za odčepljivanje nosa, zato što ti lijekovi mogu pogoršati simptome benigne hiperplazije prostate. I neki drugi lijekovi mogu pogoršati simptome, npr. tvari koje se nalaze u lijekovima za astmu mogu još više suziti mokraćnu cijev.

Antispazmolitici mogu smanjiti sposobnost pražnjenja mokraćnog mjehura. Diuretici i alkoholna pića također mogu pogoršati simptome.

Važno je da liječniku točno navedete koje lijekove uzimate jer je ponekad njihovo ukidanje možda sve što je potrebno za eliminiranje simptoma benignog povećanja prostate. Biljke kineska vjetrenjača (lepezasta palma žumara), beta-sitosteroli i ekstrakt patuljaste palme istraživani su kao mogući biljni preparati koji pomažu kod povećane prostate, no nisu bazirani na medicini temeljenoj na dokazima.

UPALA PROSTATE (PROSTATITIS)

Akutni prostatitis je upala prostate koju će imati 5 do 10 posto muškaraca tijekom života te, za razliku od ostalih problema s ovom žlijezdom, češće pogađa mlade i muškarce u ranim zrelim godinama. Prostatitis je najčešća urološka dijagnoza u muškaraca mlađih od 50 godina.

Upalu prostate prate sljedeći simptomi:

• jaki bolovi u donjem dijelu trbuha
• jaki bol i osjećaj težine u testisima
• bolovi u penisu i pri mokrenju
• visoka tjelesna temperatura
• vrlo česta potreba za mokrenjem
• tragovi krvi u spermi
• problemi s erekcijom

U slučaju sumnje na akutni prostatitis digitorektalni pregled pokazat će da je ona na opip izrazito bolna, topla i katkad “močvarne” konzistencije. Važno je što prije početi liječenje jer se tako smanjuje rizik da upala postane kronična i utječe na muškarčevu plodnost. Čest uzrok upale je bakterija, a liječenje se uspješno provodi antibioticima. Općenito, u terapiji se koriste uroantiseptici, antimikrobna terapija, blokatori alfa receptora te protuupalni lijekovi. Sindrom prostatitisa postaje kroničan ako tegobe traju dulje od tri mjeseca. U nekim slučajevima tegobe se pojavljuju i nestaju same od sebe. Sindrom kroničnog prostatitisa, odnosno sindrom kronične bolnosti zdjelice, nije teška bolest, ali je dugotrajna, s razdobljima pogoršanja i poboljšanja, neugodna i svakako utječe na kvalitetu života.

Šta može pomoći da prostata ostane zdrava

Iako se problemi s prostatom često smatraju prirodnim pratiteljima starenja, to nipošto ne mora biti neugodno i bolno.

Redoviti pregledi nužni su u prevenciji, a evo što još može pomoći:

• Prehrana bogata zdravim mastima poput maslinova ulja i bazirana na mnogo voća i povrća može smanjiti rizik od razvoja benignog povećanja prostate i upala.
• Dobra i redovita intimna higijena preporučuje se kao prevencija prostatitisa.
• Redoviti pregledi prostate nakon 40. godine.
• Prema Američkom udruženju za rak, rak prostate teško se može prevenirati jer nije poznato ni što ga uzrokuje. Kao i za druge bolesti prostate, zdravi stilovi života te prehrana bogata voćem i povrćem opća su preporuka.
• Istraživao se učinak selena u prevenciji raka prostate, no bez realnih rezultata. Preporučeni su i vitamin E, rajčica jer sadrži antioksidans likopen koji znatno poboljšava zdravlje i u laboratorijskim se testiranjima pokazao kao dobar inhibitor rasta tumorskih stanica. Riblje ulje, beta-karoten kojim obiluje mrkva i drugo crveno i narančasto voće, češnjak, tamnozeleno kupusasto povrće i crni grah svakako treba uvrstiti u jelovnik.
• Mogu se preporučiti i jedna do dvije čaše crnog vina na dan.

RAK PROSTATE

Uzroci raka prostate nisu potpuno jasni. Maligna bolest počinje u perifernim dijelovima stanica prostate te može prodrijeti u susjedna tkiva, krvotok, limfni sustav te metastazirati u kosti, jetru, pluća i mozak.

Obolijeva svaki šesti muškarac, a kao i kod drugih bolesti prostate, rizik raste s dobi. Dva od tri muškarca starija od 65 godina obole od raka prostate.

Starenje populacije, bolja informiranost i bolja dijagnostika doveli su do sve veće učestalosti raka prostate. Srećom, on je spororastući tumor, preživljenje je i više od deset godina, tako da više bolesnika umre od neke druge bolesti nego od raka prostate.

Rizični faktori

Nekoliko je rizičnih faktora za mogući nastanak raka prostate.

Obiteljsko naslijeđe: otac ili brat s rakom prostate udvostručuju rizik za njegov nastanak

Rasa: puno je češći kod crnaca nego kod bijelaca, a najrjeđe se pojavljuje kod Azijaca.

Tumor prostate ne izazva simptome i tegobe u početnoj fazi, kada je mogućnost ozdravljenja vrlo velika. Napreduje li, mogućnost izlječenja se smanjuje i više ga nije moguće tretirati na radikalan način, odnosno samo operacijom.

Upravo zbog toga muškarci trebaju raditi redovite pretrage kako bi tumor otkrili u početnoj fazi. Na primjer, ako ne postoje rizični faktori, u prvom redu obitelsjko nasljeđe, pretragu na specifični antigen prostate (PSA) trebalo bi napraviti jednom između 30. i 40. godine i dvaput između 40. i 50. godine te jednom godišnje nakon pedesete, kada se rizik povećava.

Tri su temeljna postupka u dijagnosticiranju raka prostate:

1. digitorektalni pregled – prstom se može opipati povećana prostata, tvrđe konzistencije, neravne površine, bezbolna…
2. PSA test – određivanje razine antigena specifičnih za prostatu iz krvi. U slučaju raka razina PSA se povećava jer se u krv izlučuje više bjelančevina. Normalne vrijednosti su do 4 ng/ml.
3. biopsija prostate – uzima se uzorak tkiva prostate iz periferne zone i šalje na detaljnu analizu. Dijagnoza raka prostate nije moguća bez biopsije. Da li se rak proširio izvan prostate, odnosno je li zahvatio okolna tkiva i limfne čvorove zdjelice, može se vidjeti pomoću magnetske rezonance (MRI) zdjelice. Scintigrafija kosti koristi se za procjenu koštanih metastaza. Da bi se dobila još ranija i točnija dijagnoza, uz tradicionalne testove pojavljuju se i nove pretrage: test metaloproteinaze, analiza genskih polimorfizama, proteomika.

Hirurško liječenje
U slučaju tumora prostate na raspolaganju su kirurške metode i to: radikalna prostatektomija, kirurški zahvat kojim se radikalno uklanja prostata kako bi se izbjeglo širenje tumora na okolna tkiva. Kad je moguće, primjenjuje se laparoskopija, tehnika kojom se prostata uklanja bez rezova, kroz male otvore promjera nekoliko milimetara. Kroz njih se uvode tanke cijevi i kroz njih kirurški instrumenti kojima se pronalazi i uklanja bolesno tkivo.

Sve češće se koristi i robotika. Riječ je o visoko sofisticiranim automatiziranim instrumentima koji dopuštaju veću mogućnost kretanja i ne samo dvodimenzionalnu nego i sliku s većom osjetljivosti i dubinom.

Robotika nudi veću preciznost,a kao i kod laparoskopskih operacija oboljeli se brže oporavlja, brže vraća svojim svakodnevnim aktivnostima, manji je rez, a veća mogućnost očuvanja živčanih vlakana odgovornih za erekciju pa postoji veća vjerojatnost da će nakon zahvata pacijent imati i zadovoljavajući spolni život. Pri klasičnim operacijama sve se češće radi tzv. nerve sparing tehnika, koja čuva živčana vlakna odgovorna za erekciju. No, katkad je nije moguće primijeniti zbog napredovanja bolesti.