DOBRE STRANE
Antibiotici su moćni lijekovi koji nam pomažu da se izborimo s bolestima uzrokovanim bakterijama i nekim praživotinjama. Kad se upotrebljavaju primjereno i odgovorno, eliminiraju infekciju brzo i učinkovito te popravljaju stanje već za nekoliko dana.

Njima se liječe bakterijske upale grla i krajnika, uha i sinusa te urinarne infekcije. I bakterijske spolno prenosive bolesti (sifilis, gonoreja, klamidija…) uspješno se liječe antibioticima, kao i bakterijske i neke gljivične upale pluća. Infekcija bakterijom Helicobacter pylori, koja uzrokuje gastritis, peptički vrijed, karcinom želuca i limfom niskog stupnja, liječi se antibioticima, a oni se koriste i u liječenju bakterijskog meningitisa. Nekad se antibioticima smiruje upala slijepog crijeva, kako bi se izbjegla operacija. Prije operativnih zahvata daju se kao prevencija kako bi se spriječio razvoj infekcija. Antibiotici ne liječe gripu i virusne prehlade, a upravo se kod ovih zadnjih prečesto neopravdano propisuju.

Antibiotici mogu usporiti razvoj ili ubiti mnoge tipove bakterija. Djeluju vrlo brzo, neki već u nekoliko sati nakon uzimanja, a i lako se uzimaju, uglavnom na usta, no mogu se dati i injekcijom ili primijeniti lokalno na koži ili sluznici. Prednosti primjene na koži su djelovanje izravno na mjestu infekcije, smanjenje sistemske apsorpcije te trošenje manje količine lijeka. Postoje i kao kapi za oči ili za uši.

Mogu biti širokog ili uskog spektra djelovanja; oni širokog spektra koriste se kad uzročnik (još) nije identificiran pa liječnik određuje terapiju po iskustvu prema simptomima. Oni uskog spektra daju se ciljano protiv određenog tipa bakterija, primjerice gram-negativnih ili gram-pozitivnih. Identificiranje uzročnika je važno, jer se tako umanjuje cijena i toksičnost antibiotičke terapije, kao i mogućnost pojave bakterijske rezistencije. Po djelovanju su antibiotici ili baktericidni, što znači da uništavaju bakterijske stanice, ili bakteriostatski, što znači da zaustavljaju rast i razvoj bakterija, a organizam se izbori s ostatkom bakterija. Baktericidni ciljaju stanični zid bakterija (npr. penicilini ili cefalosporini), staničnu membranu ili ometaju esencijalne bakterijske enzime. Oni koji zaustavljaju proteinsku sintezu bakterije (npr. tetraciklini) obično su bakteriostatski. Koji će se tip koristiti, ovisi o vrsti uzročnika, a kod osoba oslabljenog imuniteta i kod teških infekcija uglavnom se bira baktericid. Općenito, bakteriostatski i baktericidni antibiotici djeluju antagonistički.

Suvremeni rad na antibioticima počeo je kasnih 1880-ih godina, istraživanja su se razvijala i umnožavala te je između 1935. i 1968. godine lansirano dvanaest novih klasa antibiotika (najslavniji, penicilin, molekulu koju proizvodi određena vrsta plijesni, otkrio je 1928. Alexander Fleming, a usavršena je 40-ih), da bi u iduće 34 godine u upotrebu ušle samo dvije nove skupine antibiotika. U prvih desetak godina ovog stoljeća počela je klinička primjena četiri nove skupine. To su ciklički lipopeptidi, glicilciklini, oksazolidini i lipiarmicini. Posljednjih je godina odobrena upotreba nekoliko antibiotika, za liječenje kožnih i urinarnih infekcija, upale pluća te kolitisa izazvanog bakterijom C. difficile. U tijeku je i nekoliko kliničkih istraživanja za nove antibiotike.

LOŠE STRANE
Uzrok većine problema s antibioticima njihova je neodgovorna ili nepravilna upotreba. Uzimamo li ih prečesto ili za liječenje nebakterijskih bolesti, mogu biti ne samo neučinkoviti nego i štetni. Prema sve većem broju istraživanja, što više uzimamo antibiotike, to ćemo otporniji postajati na njih i njihova će se učinkovitost smanjiti. Što su antibiotičke kure dulje, to će više štetiti imunosnom sustavu pacijenta, a tu su i nuspojave – od gljivičnih infekcija zbog promjene vaginalne flore, poremećaja probave i proljeva izazvanih toksinima sojeva bakterije Clostridium difficile koja se previše namnoži zbog utjecaja antibiotika na crijevnu floru, preko alergijskih reakcija do fotoosjetljivosti i oštećenja tetiva. Sigurnost novijih generacija antibiotika često nije tako dobro utvrđena kao onih koji imaju dugu povijest primjene.

Najveća opasnost prijeti od bakterijske rezistencije – prekomjernim uzimanjem antibiotika i uzimanjem kada nam ne trebaju (u istraživanju iz 2012. trećina ispitanih Amerikanaca mislila je da antibiotici pomažu protiv virusne prehlade) povećavamo vjerojatnost da će bakterije postati otporne na njih, pa nam antibiotici neće biti korisni kada ih doista budemo trebali. Prekomjerna upotreba antibiotika, kao što su penicilin i eritromicin, povezana je s nastankom otpornosti na antibiotike još u pedesetim godinama prošlog stoljeća.

Primjer zloupotrebe je samopropisivanje antibiotika, često se oni daju kod simptoma i bolesti koje na njih ne odgovaraju ili kod onih koje bi prošle i bez liječenja. Također, često se kod bakterijskih infekcija propisuju neodgovarajuće doze ili se daje pogrešan antibiotik. Široka upotreba antibiotika u bolnicama povezana je s povećanjem broja bakterijskih sojeva koji više ne odgovaraju na liječenje uobičajenim antibioticima. Zloporaba su i neumjereno davanje antibiotičke profilakse i liječnički propusti – često kod određivanja doze zanemaruju pacijentovu težinu i ranije uzimanje antibiotika, a najveća je pogreška propisivanje antibiotika kod virusnih infekcija, poput obične prehlade. Jedno je istraživanje pokazalo da će liječnici vjerojatnije propisati antibiotike pacijentima koji ih očekuju.

Loše je i dijeliti antibiotike – ako je lijek propisan članu vaše obitelji, ne znači da je dobro rješenje i za vas. Naime, ako je neki antibiotik učinkovit kod urinarnih infekcija, ne mora biti i kod upale krajnika. Uz to, svaku antibiotičku kuru treba završiti, a ne prekinuti je čim se stanje popravi i ostavljati tablete za neku drugu priliku.

Zloporaba antibiotika vodi povećanom broju hospitalizacija, zbog navikavanja bakterija na antibiotičke lijekove i stjecanja otpornosti liječenje se komplicira, postaje teže ili nemoguće naći učinkovit lijek, što može voditi do smrtonosne bakterijske infekcije. Sojevi otporni na antibiotike, tzv. superbakterije, pridonose povratku bolesti koje su neko vrijeme bile vrlo dobro kontrolirane. Primjerice, sojevi koji uzrokuju tuberkulozu i otporni su na ranije učinkovite antibakterijske tretmane postaju pravi izazov. Svake godine, procjenjuje se, diljem svijeta javlja se oko pola milijuna novih slučajeva tuberkuloze višestruko otporne na lijekove. Drugi primjer je “pojačana” E. coli, identificirana u SAD-u godine 2016., otporna na kolistin, antibiotik koji se smatra zadnjom linijom obrane.

Konzumacija antibiotika varira od države do države. Prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije iz 2018. godine koji je obuhvatio 65 zemalja, najvišu stopu upotrebe antibiotika imala je Mongolija, a najnižu Burundi. Najkorišteniji antibiotik bio je amoksicilin.